Osnove

Skelet

Ajkule su hrskavičave ribe; za razliku od ostalih riba, one nemaju prave kosti već im kao oslonac mišićne mase služi hrskavica. To je ona polutvrda tvar koja se nalazi u našim ušnim školjkama i nosu. Hrskavica nije otporna na raspadanje pa je danas teško naći očuvan fosil ajkule. Hrskavica je, pored kostiju, jedan od potpornih nosača tkiva organizama. Stanice koje izgrađuju hrskavicu nazivaju se hondrociti. U međućelijskoj supstanci hrskavice uložena su vlakna vezivnog tkiva, pa se u vezi sa time hrskavično tkivo dijeli na:
- staničnu
- hijalinu
- elastičnu
- fibroznu ili vezivnu hrskavicu.
Hijalina je hrskavica na preparatu jednolično obojena mliječno plavo i na površini prekrivena vezivnom membranom, osim na zglobovima. Tokom embrionalnopg razvoja hijalina hrskavica čini gotovo čitav kostur a u kasnijim fazama je gotovo cijelu zamijene kosti.
Kod beskičmenjaka je nalazimo u glavenoj čahuri glavonožaca.
Elastična hrskavica sadrži elastična vlakna, kao npr. ušne školjke i grkljan a fibrozna hrskavica sadrži kolagenska vlakna (meniskusi).
Amorfna tvar između vlakana sastoji se većinom od hondroitinsulfata, a samo u malom broju slučajeva sadrži kalcijeve soli, kao u morskih pasa.

Sposobnost plivanja

Odsustvo pravih kosti nije jedina razlika izmedju ajkula i ostalih riba - ajkule ne posjeduju vazdušni mjehur. To je organ koji ribama, koje ga imaju, pomaže da plivaju dublje ili pliće, odnosno omogućuje im da plutaju. Ako bi smo ostale ribe uporedili sa cepelinima (dirižablima), koji su se podizali uz pomoć zagrijanog zraka ili nekog gasa a spuštali na zemlju ispuštanjem istog, onda bi smo za ajkule mogli reći da su u odnosu na njih avioni! Za promjenu dubine plivanja ajkule se uveliko služe moćnim perajama ali i jetrom. Jedan od najvećih organa ajkula je jetra, koja je ispunjena uljem lakšim od vode. Zahvaljujući tome ajkula ima gotovo pozitivan uzgon (teži ka plutanju). Medju većinom ljudi kruži informacija da ajkula mora cijeli život da pliva kako ne bi uginula; naprotiv, jedan od razloga zbog kojeg to čine je da ne bi potonule na dno.Zahvaljujući jetri i perajama ajkule veoma lako i brzo mijenjaju dubinu plivanja te situacija kad se ajkula naglo nadje na površini nije pogubna za ajkulu kao za obične ribe iz velikih dubina.

Mišićna masa bi se mogla podijeliti u dvije grupe:
- somatične
- visceralne
Somatični mišići su tijesno povezani sa tjelesnom stijenkom i privjescima, pa se mogu primjetiti ispod kože. Ovi mišići su poprečnoprugasti i nalaze se pod kontrolom volje.
Visceralni mišići su povezani sa unutrašnjim organima, kao što su probava, krvne i limfne žile, mokraćovodi, spolne cijevi, koža i dr. Mnogi su visceralni mišići glatki i nisu pod kontrolom volje. Međutim, visceralni mišići povezani sa disanjem, zvani još i dišni mišići, poprečno su prugasti i neki od njih su pod uticajem volje. Prvobitan raspored mišića u tijelu je kolutićav ili metamerni. Mišićni kolutići, miomere, međusobno su odijeljeni mišićnim pregradama od vezivnog ktiva, zvanih mioseptama. Kod riba se održao isti raspored mišića sa leđne strane i u repu. Zahvaljujući takvom rasporedu dolazi do valovitog kretanja bočnih strana trupa i repa, koji su odgovorni za kretanje.
Mišići parnih peraja su jako jednostavni i kod manjeg broja riba sadrže više od jednog ekstenzora ili abduktora koji pokreće peraju gore i nazad, i trbušnog fleksora (aduktora), koji pokreće peraju dolje i naprijed.

Respiratorni sistem

Za razliku od ostalih riba, ajkule nemaju škrge sa poklopcem već imaju škržne proreze. Zavisno od vrste, ovih proreza može biti pet ili više. Tokom plivanja, voda ulazi kroz usta i izlazi van kroz te proreze. Neke vrste ne moraju konstantno plivati kako bi disale; većina ih je sposobna disati tako što pomjera proreze i na taj način vrši potiskivanje vode. Druge vrste, kao tigar ajkula su sposobne da dišu u stanju mirovanja tako da nadju mjestu pri dnu gdje su jake podvodne struje. Manje vrste mogu da vrše prisilnu cirkulaciju vode kroz proreze naimjeničnim otvaranjem i zatvaranjem usta.

Na slici gore je prikazan uvećan prsjek škržnih proreza. Na slici su vidljiva tzv. sita škržnih proreza, oblika češlja, koja filtriraju vodu koja obliva škržne proreze i na taj način štite osjetljiva vlakanca škrga od mogućih oštećenja.

Razmnožavanje

Mužjaci uglavnom imaju jedan par tzv. hvataljki pomoću kojih oplođavaju ženke. Kod nekih vrsta postoji samo jedna hvataljka. Isto tako, ženke imaju dvije materice. Zavisno od vrste, ajkule se mogu razmnožavati na jedan od slijedećih načina:

legu jaja koja poput ostalih riba i kriju od grabežljivaca u naborima bilja
rađaju žive mlade, koji se hrane preko placente (viviparne)
mladi razvijaju u ženci iz jajeta ali bez čvrste veze sa majkom.

Period trudnoće traje od 9 do 24 mjeseca. Neke vrste ajkula su sposobne da, iako oplođene, odgode rađanje do boljih životnih uslova. Broj mladih se kreće od jednog do 100. Životni vijek ajkula se kreće oko 25 godina.






	Dugo vremena je spolni život ajkula, posebno opasnijih vrsta, bio tajna za ihtiologe. Naime, naučnici su se pitali kako mužjak uspijeva da oplodi ženku. Nema zabilježenih i u javnosti publikovanih slika i filmova, ali su objavljeni slijedeći podaci: kako mužjak nema ruke on isprva svojim raljama hvata ženku za leđa i gura je prema dnu, okreće je na leđa, dok se savitljivim repom obmotava oko njenog tijela kako bi se dodatno učvrstio i ubacuje spolovilo u uterus (matericu). Odatle toliki ožiljci na tijelu ajkula, uglavnom ženki.


	[Osnove] [Stablo razvoja] [Anatomija] [Interna gradja] [Osjetila]


	izvor: Elvir Podić juni 1999. ©