|
|
 |
 |
|
Od do sada poznatih preko 350 vrsta ajkula, potencijalno opasnih za čovjeka je svega 15-20 vrsta. Mahom su to vrste iz porodice Carcharhinidae i zbog međusobne sličnosti lako ih je tokom susreta pomiješati i pogrešno identificirati, jer “u strahu su velike oči”. Šta kažu izvještaji:
|
 |
 |
|
Prvi napadi na čovjeka su zabilježeni upravo u Mediteranu. Još je Herodot 79.god. p.n.e., zajedno sa Aristotelom i Plinijem bilježio drevne napade ajkula na ljude koji su se bavili vađenjem spužvi sa morskog dna ili kupače sa obala Grčke i Italije. Posebno u Srednjem vijeku, ajkule su smatrane demonima koji prate brodove i samo čekaju priliku da ugrabe mornara što padne preko ivice broda. Nešto realnije i pouzdanije zapise o napadima ajkula susrećemo početkom XX vijeka, u vrijeme kad talijanski, španski i francuski naučnici počinju da proučavaju biologiju ajkula i raža uz upotrebu mnogih naučnih metoda i uz ulaganje veće količine sredstava i ljudi. Oko 1960. godine, Ratna mornarica SAD započinje studiju povoda napada ajkula na čovjeka i to kasnije prerasta u svojevrstan Shark Attack File - neku vrstu globalne službe koja prikuplja sve izvještaje o napadima ajkule na čovjeka bilo gdje u svijetu, uključujući tu sve zapise o napadima u Mediteranu od 1899. pa do sredine 1960. godine. Nedostatak sredstava dovodi u pitanje postojanje ove arhive sve dok ne postane dio udruženja American Elasmobranches Society. Sada je to International Shark Attack File (ISAF), obimna baza podataka smještena u Gainesville, Florida u SAD, koja je snabdjevena podacima o napadima u Mediteranu iz ranog XX vijeka. * Drugog februara 1989. neuobičajena blaga i topla zima opsjela je Italiju. Priželjkivala se kiša koja nikako da padne a Mediteran je ostao topao i nikakav trag stanovnika mora se nije vidio sjevernije od Sardinije. Luciano Constanzo, 47-ogodišnji ronioc i njegov 19-ogodišnji sin sa prijateljem, otišli su uloviti nešto uz pomoć ostiju. Bili su udaljeni jednu milju od obale ostrva Elba i ne sanjajući da će imati uskoro susret sa ajkulom. Prema opisu svjedoka, radilo se o bijeloj ajkuli, dužine 20-25 stopa. Sa dubine negdje oko 75 stopa, Luciano je naglo izronio vičući “Ajkula!” i snažnim zamasima uputio se ka brodu ali je naglim zahvatom ispod vode povučen u dubinu prije nego što se uspio dokopati broda. Nakon toga je ajkula dva put iskočila iz vode zahvatajući raljama Liciana oko struka a potom nestala iz vidokruga.“Vidio sam oca u njenim raljama”, reći će kasnije njegov sin, “voda je bila crvena od njegove krvi”. Nekoliko dana kasnije, grupa ronioca je došla na mjesto nesreće i na dnu pronašla široki pojas od utega, peraje i boce za zrak sa vidljivim oštećenjima od zuba ajkule. * Dana 27. sep 1999. godine jedan talijanski ribar je imao “sreću” da doživi susret sa ajkulom na otvorenom moru: ... velika bijela je napala brod, zagrizla netom ulovljenu tunu, što se njihala preko ivice broda. Kapetan broda ‘Coca-Cola’ Elevio Mazzagufo tvrdi da je ajkula, nakon što je pojela tunu, pokušavala da zagrize brod! “Nikad nisam vidio tako nešto u svojih trideset godina provedenih na moru”, rekao je, “bila je kao slon velika!” Na pitanje o tome koliko je duga, on je odgovorio da je iznosila negdje oko 23 stope, samo 13 stopa manje od brodice na kojoj se sretni Elevio nalazio. “Ispalio sam na nju osti, ali su one samo odskočile od njene kože”. Događaj se desio nekih dvadesetak milja od mjesta Giulianove i o tome su obaviještene lučke vlasti u San Benedettu. Pored kapetana, na brodici su se nalazila još dvojica turista. Samo godinu dana ranije, jedan sportski ribolovac je izazvao senzaciju video snimkom bijele ajkule u momentu napada na drugu ajkulu u blizini njegova čamca.Velika bijela ajkula je rijedak gost Jadrana ali ju je moguće susresti u godinama kada je voda neuobičajeno topla za određeno doba godine. * Morski psi prošle su godine 79 puta napali ljude, što je rekordan broj napada u proteklih 40 godina, a 21 napad više nego 1999. godine, objavljeno je 10. februara 2001. u Orlandu, SAD-u. Najomiljenije mjesto napada morskih pasa bila je obala Floride gdje su zabilježena 34 napada na kupače, a na području SAD-a morski psi napali su 51 put. Po broju napada na drugom je mjestu Australija, gdje je bilo sedam napada, te Južna Afrika sa pet. Deset napada bilo je smrtonosno za žrtve, a australske ajkule pokazale su se opasnijima i od američkih. U Australiji su tri osobe umrle od zadobijenih rana, u SAD-u jedna, kao i u Japanu, Fidžiju, Novoj Gvineji, Novoj Kaledoniji, a dvije su osobe tragično nastradale u moru ispred Tanzanije. Na Floridi smatraju da se najveći broj napada događao kod njih zbog toga jer imaju toplo more i dugu sezonu, te da je zbog toga velik broj domaćih kupača i turista stalno u moru. Svakako tome pridonosi globalno zatopljenje i dramatična promjena svjetske klime. Stručnjaci pak kažu da morski psi nemaju običaj napadati ljude, ali da ih ponekad zamijene za uobičajni plijen (tuljani i morski lavovi) te napadnu dok ne osjete okus. Unatoč brojnim napadima, na Floridi kažu da situacija nije zabrinjavajuća i da je veća mogućnost da vas pogodi munja nego napadne ajkula. Ako se to dogodi, kažu upućeni, “...najlakše ga je otjerati udari li ga se šakom u oko ili peraje, jer ajkule respektiraju snagu i moć” (nemojte ovo nikad pokušati! op.autora) * Lučka kapetanija Bara je 12. maja 2001. prijavila prisustvo ajkula na području barskog sidrišta, između Volujice i Crnog rta, kao i oko Budve. Navodi se da su ajkule vjerovatno stigle za brodovima, kojih je ovih dana stiglo neuobičajeno mnogo. Prijave su stizale i od očevidaca sa kopna. Upozoravajući kupače da se ne udaljavaju previše od obale, lučke vlasti su istakle da pojava ajkula u moru nije ništa novo i da dolaze za brodovima jer se hrane otpacima koji se sa njih bacaju u more. |
 |
 |
|
izvor: Elvir Podić juni 1999. ©
|
|