Ipak, najfascinantniji dio građe ajkule su njene ralje. To je svakako detalj koji kod nas, ljudi,  ulijeva zasluženo strahopoštovanje. Tokom svih ovih stoljeća evolucije, taj aparat se stalno usavršavao i predstavlja respektabilan detalj. Kako ajkula nema ruke da nešto uzme i pobliže ispita, ralje joj služe kao sredstvo za hvatanje i držanje plijena, ispitivanje okusa, i komadanje. Ralje čine dvije vilice, koje se kod nekih vrsta pri ugrizu isturaju van usta.

Zubi ajkula su raspoređeni u nekoliko paralelnih redova, što zavisi od vrste. Zubi ajkula se zamjenjuju tokom cijelog života tako da zubi iz unutrašnjih redova zamjenju nakon nekog vremena one iz prednjih. Istraživanja nekih pomorskih instituta govore o tome da se kod tzv. dadilja-ajkule zubi obnavljaju svako 10 dana za vrijeme perioda hranjenja dok u periodu mirovanja (zimi) taj period iznosi 30-60 dana. Sam oblik zuba ajkule je nastao kao odgovor na specijalizaciju ajkule za određenu vrstu ishrane. Tako su tanki i šiljasti zubi mako ajkule namijenjeni hvatanju i držanju plijena; široki i zupčasti zubi za kidanje plijena se nalaze kod bijele ajkule; mali konusni zubi kod dadilja-ajkule su namijenjeni za lomljenje školjki i hitinskog omotača ljuskara sa morskog dna, gdje ova vrsta inače boravi. To ne znači da su zubi ajkula u gornjoj i donjoj vilici jednaki, naprotiv, donja vilica je uglavnom ispunjena zubima više konusnog oblika, koji služe za pridržavanje uhvaćenog plijena, dok su gornji zubi trouglasti, sa više oštrih i često nazubljenih ivica, namijenjeni odsjecanju mišićne mase i kostiju. Pojednostavljeno rečeno, ralje ajkule bi se mogle poistovjetiti sa procesom cijepanja drva, gdje donja vilica je panj (klada) na kojoj se cijepa dok je gornja vilica, radna, sjekira.